Već 8 godina lokalni izbori nisu održani u gradu Mostaru. Neće ih biti ni ove godine, godine u kojoj se održavaju redovni lokalni izbori zakazani za 2. oktobar u 142 preostale lokalne zajednice (opštine, grada i Brčko Distriktu) u BiH.
Mostar je, za razliku od drugih lokalnih zajednica, imao poseban status u izbornom zakonodavstvu BiH. Poglavljem 19. Izbornog zakona BiH bili su regulisani izbori u Mostaru. Biralo se ukupno 35 vijećnika u Gradskom vijeću Grada Mostara – 17 iz gradske izborne jedinice (cijeli grad kao jedna izborna jedinica) i dodatnih 18 iz 6 posebnih izbornih jedinica koje su činile gradska područja (po 3 vijećnika iz svake izborne jedinice). Rješenjem Ustavnog suda BiH iz februara 2012. godine prestali su da važe članovi 19.2. i 19.4. Izbornog zakona BiH i član 17. Statuta Grada Mostara jer nisu u skladu sa članom II/4 Ustava BiH koji govori o nediskriminaciji i članom 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji govori o jednakoj vrijednosti glasa.
Da pojednostavimo, radi se o tome da u BiH, nakon ove odluke, više nema pravnog utemeljenja za raspisivanje izbora u Mostaru. Ovo naizgled tehničko pitanje vrijednosti glasa, koje je bilo neujednačeno jer su pojedina izborna područja davala isti broj vijećnika iako su imala 5 puta manje registrovanih birača od drugih, pretvorilo se u goruće političko pitanje i omjer snaga dvije vodeće političke stranke u Mostaru, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Stranke demokratske akcije (SDA), koje pokušavaju vaninstitucionalno rješavati problem, što je neprihvatljivo za parlamentarnu demokratiju. U ovom konkretnom slučaju radi se o nevjerovatnom nivou demonstrirane političke neodgovornosti, jer se do danas nisu desile izmjene Izbornog zakona koje su bile obavezujuće rješenjem Ustavnog suda BiH. Odluke Ustavnog suda BiH se moraju provesti u roku navedenom u rješenju tj. u periodu od 6 mjeseci. U protivnom, Krivični zakon BiH propisuje sankcije za neprovođenje odluka Ustavnog suda, a istražni organi trebali bi identifikovati odgovorne za ovu situaciju. Međutim, do danas niko nije krivično odgovarao za neprovođenje tih odluka. Primarna odgovornost za neprovođenje odluke Ustavnog suda leži na zastupnicima i delegatima Parlamentarne skupštine BiH i političkim subjektima zastupljenim u radu istog.
U diskusiju o izmjenama Izbornog zakona u dijelu koji se odnosi na Grad Mostar trebaju biti (a do sada nisu) uključeni javnost, prije svega građani grada Mostara, svi politički subjekti, te, po mogućnosti, predstavnici akademske zajednice i organizacija civilnog društva. Odluku o Gradu Mostaru ne smijemo prepustiti dvjema strankama već bi ona trebala biti rezultat šireg konsenzusa i najboljeg rješenja za Mostar. Građanima Mostara se mora omogućiti Ustavom zagarantovano pravo da biraju svoje predstavnike u institucijama lokalne vlasti, što još uvijek nije omogućeno. Inicijative za rješenje problema kroz implementaciju odluke Ustavnog suda postoje, ali se i uveliko razlikuju zavisno od toga ko ih predlaže. Bitno je napomenuti da nije nužno podržati samo jedno od mogućih rješenja, već principijelno zagovarati sprovođenje odluke u skladu sa zakonima, te omogućiti što skorije održavanje lokalnih izbora. A u ovom trenutku za to je već kasno, jer i pored stava Centralne izborne komisije BiH (CIK) da je tehnički moguće organizovati i sprovesti lokalne izbore u Mostaru unutar 60 dana kako bi se isti održali 2. oktobra kada i lokalni izbori u svim drugim opštinama/gradovima u BiH, predstavnici vlasti nisu bliže rješenju nego što su bili te 2012. godine, a do dana održavanja izbora je ostalo svega nešto više od 30 dana.
Ako ćemo već govoriti principijelno, građani Mostara bi svoje predstavnike na lokalnom nivou, vijećnike u Gradskom vijeću ali i gradonačelnika, trebali birati na jednak način kao što to rade svi drugi građani u drugim opštinama i gradovima u BiH. U protivnom, pitanje vrijednosti glasa može se protegnuti i na niz drugih opština i gradova, pa čak i entiteta i različitih izbornih jedinica u BiH. Drugim riječima, ako će u Mostaru postojati etničke kvote broja predstavnika konstutivnih naroda, etnički neopredijeljenih i nacionalnih manjina u Gradskom vijeću, onda iste trebaju postojati i u svim drugim opštinama u BiH gdje, na osnovu rezultata popisa stanivništva, živi određeni broj pripadnika različitih etničkih i drugih grupa. Da, istog onog popisa čiji su rezultati dijelom prihvaćeni, a dijelom ne. Problem principijelnosti u BiH jeste to što je ista rijetkost, a kada i postoji, obično vas svrstavaju na stranu jednog od političkih subjekata koji zagovara najbliže rješenje ovom gore navedenom. A svrstavanje pojedinca uz političkog subjekta u zemlji kakva je BiH najčešće znači i svrstavanje u jednu etničku grupu čije interese primarno zagovara taj politički subjekt, ma koliko takvu podjelu, prevaziđenu za jedno demokratsko društvo (ili koje to bar deklarativno tvrdi da jeste) i 21. vijek, lično odbacujete.
OHR i međunarodna zajednica – ili nada umire posljednja
Kada nečinjenje međunarodnog faktora u BiH, čija je uloga još uvijek izrazito velika, na površinu izbaci istovjetno ponašanje i neodgovornost političara, na neki način nam otvarajući oči o tome da će malo toga konkretnog biti učinjeno od strane predstavnika vlasti ukoliko nema neke vrste pritiska ili uslovljavanja, sva nadanja dijela građana i predstavnika vlasti su opet usmjerena na međunarodnu zajednicu i željno se iščekuje njihov potez. Najbolji opis političkog (ne)djelovanja u BiH je nedavno dao zamjenik pomoćnika državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država (SAD) g. Hoyt Yee rečenicom da „u BiH moramo naučiti razlikovati riječ ‘proces’ od riječi ‘progres’ i da to nije jedno te isto“. Politika u BiH se ogleda u tome da se određeni procesi predstavljaju kao dostignuća u radu i uspjeh političkog djelovanja. A upravo proces iznalaženja dogovora za ponovno održavanje lokalnih izbora u Mostaru je predstavljen na taj način, iako nikakvi rezultati tog procesa zapravo ne postoje.
Da će Ured visokog predstavnika u BiH (OHR) „nametnuti rješenje za Mostar“ teško je očekivati iako mnogi pozivaju upravo na taj čin. Malo bolji poznavaoci međunarodnih prilika i odnosa u Vijeću za implementaciju mira (PIC) zapravo tvrde da je to skoro pa nemoguće. Pravo pitanje je da li bi to OHR i trebao raditi? Da li se nesposobnost predstavnika vlasti da implementiraju jednu od mnogih odluka Ustavnog suda BiH koje nisu implementirane (a morale su biti) treba amnestirati nametanjem rješenja u jednoj demokratskoj državi sa legalnim i legitimnim institucijama vlasti? Vjerovatno pitanje na koje ćete dobiti različite odgovore u BiH, zavisno od toga kome ga postavite. Ipak, u isto vrijeme treba naglasiti da je održavanje izbora u Mostaru imperativ i da su bilo kakvi lokalni izbori sa bilo kojim rješenjem bolji scenarij od toga da se građanima uskrati njihovo Ustavom zagarantovano pravo. Očekivati od poltičara u BiH da iznenada pronađu „zajedničku riječ“ po ovom pitanju nakon što to nisu mogli učiniti u prethodne 4,5 godine je iluzorno i poprilično naivno. Zbog toga se scenarij „nametanja odluke“ ipak čini kao izglednija mogućnost od dogovora političara u BiH – iako je i ovo prvo skoro pa nemoguće. Pa zaključite sami.
Sadržaj preuzet sa http://ba.boell.org/
